Novi album Borisa Novkovića, jednog od najpoznatijih i najtalentiranijih hrvatskih kantautora, pod nazivom “Zapisan u tebi” u svim prodavaonicama Croatia Records U PRODAJI od 18. travnja. Njegov trinaesti glazbeni uradak donosi 12 novih pjesama, od kojih većina proizlazi upravo iz njegove vlastite radionice.
Pred nama je Vaš novi album, kakav ste nam materijal pripremili, da li je on na pragu ‘starog’ Borisa kakvog smo navikli slušati na prethodnim glazbenim projektima?
“Ono što mi je bitno naglasiti odmah na početku je činjenica da se novi materijal dugo kuhao u meni. Osjećao sam se kao kada sam radio svoj prvi album, jer su te pjesme dugo sazrijevale u meni. Ja sam napravio jednu dužu pauzu od svog posljednjeg autorskog materijala i ovog koji je pred nama, a to je po meni jako dobro za jednog autora, jer u tom razoblju možeš preispitat samog sebe, ne moraš raditi nešto na pressing i na brzinu. Upravo je u tom periodu nastalo oko 40, 50 pjesama, od čega sam ja odabrao 12 najboljih, odnosno pjesama iza kojih stojim i koje su probrane po principu da svaka od njih može biti zaseban singl. Ono što je još bitno ovdje naglasiti je da sam proživio jednu dosta burnu i emotivnu godinu u kojoj me je napustio otac Đorđe. Baš iz tog razloga mnogi su očekivali da će ovaj album odisati sjetnom notom i zato je interesantno to da je album otvoren, vrlo optimističan i da u sebi nosi jednu pozitivnu energiju. To je u svakom slučaju dobra i stvar i vjerujem da bi Đorđe bio zadovoljan što je album otišao upravo u tom smjeru. Dodat ću da ovog puta nema etna na albumu. S etnom sam se poigrao dva puta u svojoj karijeri i to u pjesmama “Vukovi umiru sami” i “Ružo snena” i mislim da je to bilo dovoljno, te da je vrijeme da se okrenem svom pop rock glazbenom izričaju. Album je čvrst, pitak i vrlo melodičan, tekstovi su iznimno interesantni, tako da sam jako zadovoljan materijalom koji je pred nama”.
S kim ste surađivali na novom projektu, koje su tematike nove pjesme?
“Album je 90 posto autorski i donosi neke moje priče. Surađivao sam i sa Franjom Valentićem, a iznimno bitan suradnik na cijelom projektu je moj veliki prijatelj i jedan od ponajboljih producenata u Hrvatskoj Nikša Bratoš. Upravo je on ovdje odigrao jednu jako bitnu ulogu, jer kada smo Franjo i ja napravili prve demo snimke, u kojima sam ja sudjelovao kao instrumentalist odsviravši gitare, klavijature, orgulje na nekim pjesmama, Nikša je ostao iznenađen mojim sviračkim podvizima, tako da su u cijeli materijal ukomponirane te snimke. Nikša je sve to uokvirio u jednu priču, podigao kompletan materijal na jedan viši nivo i dao taj završni potpis produkciji za koju mislim da u ovom trenutku i u ovoj domeni glazbe zaista spada u sam vrh ono što je moguće kod nas snimiti i producirati.”
Koju ste pjesmu izabrali za najavni singl albuma? Imate li svog favorita na albumu?
“Za prvi singl izdvojio sam prvu pjesmu na albumu “Otkada je otišla”, jer smatram da ona nosi jednu specifičnu melodiju, mene ocrtava na najbolji mogući način i ima jedna čvrsti pop-rock zvuk. Mislim da je ona najreprezentativnija da otvori album i da bude prvi singl. Pjesma koja će možda postići najveći uspjeh u smislu komercijalnosti i koja bi po meni mogla postati najveći hit je pjesma “Ne kuni se” koja više zvuči trendovski i mogla bi privući najraznovrsniju publiku. Naravno vrlo draga pjesma koju sam uvrstio na album je pjesma “Gdje si ti” koju sam posvetio svom ocu Đorđu.”
Kako ste nazvali novi album i nosi li taj naziv neku posebnu poruku?
“Album se zove “Zapisan u tebi” prema istoimenoj pjesmi, odnosno po refrenu te pjesme u kojem se kaže – ‘lagala bi sebi kada bi rekla ne bi da me voliš jer sam davno zapisan u tebi’. U tom stihu vidim neku simboliku koja se može protumačiti s raznih aspekata – recimo kroz vezu mene i mog oca, na ljubav kao duhovnu stvar, na ljubav između dvoje ljudi, jer kada nađeš pravu osobu ona je zapisana u tebi i ti u njoj, ona je tvoja srodna duša, sudbina. Mislim da svatko ima u sebi nekog zapisanog na ovaj ili onaj način.”
Koliko ste zadovoljni obavljenim poslom, smatrate li da je ovaj glazbeni materijal Vaše najzrelije ostvarenje?
“Zadovoljan sam materijalom, ali smatram da je uvijek najbolji onaj kasniji sud publike s jednim vremenskim odmakom. Ja sam siguran da ovaj album spada u moja značajnija ostvarenja i da će zauzeti bitnu kariku u mojoj karijeri. Na ovom albumu sam se okrenuo i posvetio sebi, izvukao iz sebe sve ono bitno i važno i zato mislim da će ovaj album ostaviti značajan trag”.
Cover za novi album radi Igor Kelčec. Kako je bilo surađivati s Igorom i koliko je on uspio prepoznati Vaše ideje i osobne želje?
“Igor je jedna vrlo interesantna osoba, čovjek koji o glazbi zna jako puno i koji je veliki diskofil iako se bavi fotografijom i dizajnom. Oduševio me svojim pristupom cijeloj stvari. Ja sam ga već pratio kroz neke njegove projekte i moram reći da ima jedan vrlo karakterističan stil, pomalo barokni izraz u svom vizualnom identitetu. Međutim kroz naš zajednički razgovor shvatio sam da on ima jednu ogormnu širinu i da se može prilagoditi tuđim željama i idejama. Tako smo pronašli jedno po meni izvrsno rješenje, koje će izgledati odlično.”
Na koji način planirate promovirati novi album?
“U svakom slučaju smatram da sam najprije koncertni izvođač jer moja glazba je najprimjerenija klasičnom koncertu. Mislim da ću album promovirati kroz neku turneju i koncerte po sportskim dvoranama”.
S obzirom da planirate živu svirku, što je s Vašim bendom “Noćna straža”, da li je on još uvijek aktualan?
“Noćna straža je aktualna na moju veliku radost. Evo zajedno smo nekih šest godina, nakon onih prvih zajedničkih godina kada mi je karijera još bila u začetku. U sadašnjoj postavi Noćne straže nije nitko tko je bio direktan član prve postave, jer neki ljudi jednostavno više ne sviraju, neki su članovi drugih bendova. Ja sam bendu dao ponovno to ime jer je ova Noćna straža sastavljena od ljudi s kojima sam se aktivno susretao tijekom godina i koji su mi generacijski. Odlično surađujemo, jako smo dobro uigrani i usvirani i jako sam sretan zbog toga jer tko god nas je čuo uživo rekao je da stvarno dobro zvučimo.”
Bogata glazbena karijera Borisa Novkovića traje već više od dva desetljeća, a tijekom tih godina Boris je objavio 13 studijskih albuma. Njegov posljednji album “Zapisan u tebi” objavljen je prije nepuna dva tjedna, a o svom posljednjem glazbenom projektu Boris je govorio u prvom dijelu našeg intervjua. Ovog puta donosimo Vam Borisova razmišljanja o karijeri, glazbenom odrastanju, ocu Đorđu, iskustvima sa Eurovizije, nogometu i ostalom.
Vaša glazbena karijera započela je sredinom osamdesetih, koliko je u ono vrijeme bilo teško zakoračiti u glazbene vode i koliko je bilo teško probiti se i steći određeni status na glazbenom nebu?
“Bilo je teško, iako se u mom slučaju, na način na koji se to sve meni dogodilo, možda i nije izgledalo toliko teško. Meni se dogodilo to da mi je prvi singl odmah postao hit. Ono u čemu je razlika u odnosu na današnje vrijeme je činjenica da je pjesma ‘Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara) postala hit zahvaljujući emitiranju na radio postajama diljem bivše države. Ljudi nisu znali kako izgledam, a pjesma se doslovno zalijepila i počela penjati na top ljestvicama da bi vrlo brzo stigla na prva mjesta svih radio postaja bivše države. Međutim, ono što je bilo teško je taj mukotrpan rad koji je bio potreban da ja dođem do statusa koji danas imam, jer to je bio najteži dio posla. U početku su se naravno događale neke komparacije otac-sin, međutim bio je potreban samo rad kako bi se ljudima dokazao i pokazao im koliko sam osobno zaslužan za nešto. Mislim da su danas rijetke karijere poput moje ili nekih mojih kolega, karijere koje su dugotrajne, dugo građene i stvarane. Danas sve ide puno brže i brže se gasi. Bilo je na tom putu posrtanja, situacija kada je sam razmišljao što i kako dalje, no najbitnija je ta snaga, upornost i cilj koji je meni uvijek svijetlio pred očima i mislim da je on razlog zašto sam još uvijek ovdje.”
Vaš prvi album “Kuda idu izgubljene djevojke” prodan je u 120 tisuća primjeraka, a drugi “Jači od sudbine” u 160 tisuća primjeraka, te je on Vaše najprodavanije izdanje. Zahvaljujući tim albumima postali ste jedan od najizvođenijih autora i pjevača na domaćoj glazbenoj sceni. Koliko Vam gode te stvari?
“Meni osobno uvijek gode takve stvari. Ja smatram da svaki čovjek u svom poslu mora biti uspješan, tako da i ovo čime se ja bavim ima epitet posla, iako u ovom slučaju on predstavlja i ogromno zadovoljstvo. A da bi čovjek mogao biti uspješan mora imati neke relevantne pokazatelje i brojke s kojima može raspolagati i koji su na neki način dokaz da ovo što radi nije neka apstrakcija. Meni su sva emitiranja mojih pjesama i prodaja albuma bili dodatni vjetar u leđa i jedna satisfkacija da znam da sve što radim ne radim po nekom svom uvjerenju smatrajući sebe uspješnim, nego da tu postoje i neki konkretni rezultati koji mi daju vjeru i snagu da nastavim dalje.”
Za koju biste pjesmu mogli reći da je obilježila Vašu karijeru i Vas kao osobu?
“Mislim da svaki izvođač ima svoju pjesmu koja ga obilježi, koja postane kultna. Moj veliki idol Paul McCartney napisao je pregršt prekrasnih pjesama za ‘Beatlese’ no uvijek mi je prva asocijacija bila pjesma ‘Yesterday’. Tako je u mom slučaju prva asocijacija pjesma ‘Tamara’, za koju znam da mi je na koncertu potrebno odsvirati samo nekoliko taktova i da će ju ljudi odmah zapjevati. Naravno da ima puno drugih dragih pjesama koje su postale hitovi, ali isto tako i pjesama koje nisu bile hitovi ali su meni posebno drage.”
Pamtite li posebno neki koncert?
“Bilo je dosta lijepih koncerata koji čovjeku ostanu u sjećanju. Posebno emotivan bio mi je koncert povodom obilježavanja 20 godina karijere, ali koncert koji ću posebno pamtiti je posljednji koncert u spomen na Đorđa. Mene je fasciniralo to što je na jednom mjestu bilo toliko mojih kolega koji su te večeri prikazali jedno ogromno zajedništvo i što je cijelo vrijeme bila prisutna pozitivna energija.”
Malo je poznato da se na albumu Srebrnih Krila “Djevuška” iz 1983. godine nalazi jedna Vaša pjesma, kada Vi još niste bili aktualni kao izvođač? Kako je došlo do toga?
“Nisam siguran da li je to bilo sa 15 ili 16 godina, jer ja sam u to vrijeme već pisao pjesme. Smatram da nema tog posla u životu gdje ti možeš pasti iz vedra neba i reći recimo ‘ja sam skladatelj’. Rijetke su takve situacije. Ja sam svoj talenat za skladateljski rad otkrio vrlo rano sa 11, 12 godina kada sam počeo pisati prve pjesme. Pokazivao sam ih ocu i tako je jednom prilikom on čuo tu pjesmu “Bongo, bongo” i rekao mi da mu je super i da baš radi novi album za Srebrna krila, te da bi se ta pjesma sjajno uklopila. Na kraju je upravo ta pjesma bila njihov drugi singl s tog albuma. Nakon toga javljali su mi se neki očevi suradnici i tražili od mene da im napišem pjesmu, pa su tako nastale neke pjesme koje je otpjevao Alen Slavica i slovenska grupa Randevouz, koja je u to vrijeme bila njihov najpopularniji bend. Sve su te pjesme nastale prije moje samostalne karijere. Ja sam vrlo rano počeo sa radom vezanim uz glazbu i mislim da je u tome tajna jer danas imam ogromno iskustvo.”
Kada je krenula Vaša karijera koliko ste se susretali s komentarima i usporedbama s ocem, koliko je Vaš rad bio pod povećalom zbog karijere koju je imao Vaš otac?
“To je bilo više tako medijski prezentirano i trebalo je neko vrijeme da se sve slegne, iako je svatko već na prvo slušanje mogao osjetiti izrazitu razliku u mom glazbenom izričaju i izričaju moga oca. Uvijek su postojali određeni manje pozitivni likovi koji su voljeli razna podmetanja, koji su voljeli osporavati nečiji učinak posebno u začetku, no na kraju kada se čovjek dokaže sa dva, tri hita, pet, šest albuma onda to u jednom trenutku prestane. Mene Đorđe nije hranio svojim pjesmama, niti je želio da mi on bude uzor, kao što to ni ja nisam želio. Ja sam svoje uzore uvijek tražio u onome što je bilo blisko mojoj generaciji, znači Beatlesima, Springstenu, Duran Duran i slično. Ja sam uvijao i usvajao sve ono što mladi čovjek može i išao sam nekim svojim putem.”
Otako ste na sceni poznati ste kao autor koji je izrazito kantautorski orijentiran. Koliko je Vama osobno teško pisati za druge?
“To je dobro pitanje. Tu postoji više razloga zašto ja nisam više pisao za druge. Da bih napisao pjesmu za nekog drugog moram osjetiti neko uzbuđenje i neku provokaciju od dotične osobe. Konkretno kako je došlo do suradnje s Tonijem, ja sam naime Tonija zapazio u Rovinju na jednoj terasi, jer sam dolazio na ljetovanje kod mojih roditelja koji su jedan period života živjeli u Rovinju. I tako sam na terasi jednog restorana primjetio dečka koji je odlično pjevao neke stare stvari iz 60-tih godina i izuzetno mi se dopala njegova interpretacija, boja glasa. Mi smo se upoznali već te večeri, a kasnije se ispostavilo kako se i naši roditelji poznaju dugi niz godina. Tako smo uspostavili suradnju i ja sam napravio taj njegov prvi album onako kako sam ga vidio u tom trenutku. Na tom albumu izašla je pjesma “Tebe ne bi mijenjao” koja je postala Tonijev prvi hit. Ono što je bitno za reći je činjenica da ja nisam od onih autora koji vole zivkati izvođače i govoriti im imam pjesmu za tebe. Ja sam više autor koji će napisati pjesmu za nekoga ukoliko ga taj netko nazove i izrazi želju da mu ja nešto napišem, ali i ukoliko je ta želja i ta osoba u skladu s nekim mojim afinitetima. Tako su mi se dogodile još neke suradnje, poput one s Tajči koja mi se svidjela kao jedan izuzetni pop projekt koji do tada nije bio viđen kod nas, zatim Danijela koja je izvrsna pjevačica, Severina koja je pak jedna izuzetna osoba na našoj estradi, Leteći odred. Meni su se uvijek događale neke suradnje koju su kod mene kao autora morale imati neku podlogu, osim one za napisati pjesmu.”
Postoji li neka osoba s kojom biste rado ostvarili glazbenu suradnju, snimili duet, ukoliko izuzmemo Vašeg idola Paula McCartnya?
“Dobro pitanje, ako izuzmemo Paula (smijeh). Baš sam neku večer sanjao nevjerojatan san, da sam u nekoj varijanti upoznao Paula jako dobro i on je poželio poći samnom na moju turneju i svirati bas u mom bendu. Zaista, nevjerojatan san. Ja nisam od onih izvođača koji karijeru grade na duetima, ovo malo što ih imam su jako uspješni dueti, krenuvši od pjesme “Daleko” koju sam pjevao s Kemalom Montenom, pa do Severine, Dine Dvornika. Kod svakog dueta je bitno da postoji neka priča, provokacija u samoj pjesmi, nešto što će biti povod samom duetu, a ne da duet bude povod pjesmi. Nikada nisam volio situacije u kojima se kaže ajmo raditi duet pa ćemo pronaći neku pjesmu. Ne, pjesma je ta koja treba biti prvo tu, ona mora biti razlog za duet.”
Jeste li ikada bili u prilici upoznati svog velikog idola Paula McCartneya?
“To je vrlo teško za izvesti s obzirom da je riječ o najvećoj živućoj legendi na svijetu kada je u pitanju glazba, čovjek koji je potpisao sve najveće hitove Beatlesa u tandemu s Lennonom. Nažalost nisam ga imao priliku upoznati, jer on je zaista jedan od najvećih glazbenika s obzirom da su njegov glazbeni opus usporedili sa skladateljima poput Mozarta, Bacha. Ja sam prije nekoliko godina pratio njegovu turneju preko Praga, Beča i Muenchena i pružila mi se mogućnost da ga upoznam jer sam preko veze uspio dobiti te tri minute razgovora s njim u backstage, međutim bas se taj dan Paul nije osjećao dobro i to je propalo. U principu meni je bitnija njegova glazba, bitna mi je ta inspiracija koju sam još kao klinac crpio iz njegove glazbe, a crpim ju i danas.”
Pjevali ste na gotovo svim festivalskim pozornicama u Hrvatskoj, no Eurovizija Vam je oduvijek bila san. 2005. godine ipak ste uspjeli otputovati na to veliko natjecanje. Kakva iskustva od tamo nosite?
“Eurovizija je bila moja velika želja. Ja sam se oduvijek želio okušati pred nepoznatim auditorijem, pred europskom publikom i želio sam vidjeti kakav ću ja dojam ostaviti na tu publiku, kakvu energiju, zračenje proizvesti. Jer tamo krećeš od nule, nitko te ne poznaje i sve ovisi o temi samome. To su bili moji izazovi. Mislio sam da će taj nastup biti možda odskočna daska za neki mogući proboj u inozemstvu. Međutim, imao sam neki svoj stav jer smatram da radim anglosaksonsku glazbu i trudio sam se u svim tim dogmama da ispotenciram upravo te anglosaksonske pjesme. Ali nekako mi se dogodilo da odem na to natjecanje sa pjesmom “Vukovi umiru sami” koja je sušta suprotnosti onome što sam do tada radio. Sjećam se da je Franjo Valentić napisao skladbu za tu pjesmu i donio ju Đorđu, rekavši kako ima interesantnu pjesmu za Borisa. Đorđe mi je dao da poslušam tu pjesmu i ja sam mu već na prve taktove rekao ‘ti se šališ, to nema veze samnom’. Sjećam se da je Đorđe tu odigrao jednu vrlo bitnu ulogu kada mi je rekao da mi se pjesma ne sviđa jer nema tekst, ali da pokušam napraviti svoj tekst pa će mi vjerojatno tada drugačije zvučati. I tako je bilo. Sjeo sam jedno poslijepodne i rekao sam sebi, idem probat napraviti tekst i baš sam gledao nekek vijesti na televiziji kada me jednostavno krenulo i tekst je nastao u deset minuta. I tog trenutka kada je pjesma nastala meni se počela jako sviđati. Tako mi se dogodio paradoks da sam pobijedio na Dori s pjesmom s kakvom sa mislio da ne treba ići na takvo natjecanje. Ono što sam ja želio vidjeti je odjek koji mogu tamo napraviti. Dogodilo se da smo mi bili odlično primljeni, da je postojao veliki interes za hrvatskom delegacijom, dda su naše pressice bile među tri najposjećenije, te da sam ja jedini, uz grčku pobjednicu, dao intervju u direktnom prijenosu finalne večeri. Nakon Eurovizije bio sam pozvan u jedno pet televizijskih kuća diljem Europe, gdje sam bio gost u njihovim najgledaniijim show emisijama.”
Da li je pjesma “Moja štikla” s kojom ste iduće godine ponovno nastupili na Euroviziji, no ovog puta samo kao autor, bila na neki način logičan slijed događaja?
“Apsolutno. Ja sam te godine kada sam nastupio na Euroviziji snimio situaciju na europskoj sceni. Grčka je te godine pobijedila s jednom vrckastom etno pjesmom, pa je ‘štikla’ i rađena na taj način. Ja sam nakon svog nastupa na Euroviziji dobio cvijeće u svoju garderobu. To cvijeće je bilo od Ruslane, koja je godinu ranije pobijedila i dovela Eurosong u Kijev. Na after partyu sam se upoznao sa Ruslanom i mi smo došli do ideje da napravimo zajednički duet, međutim u nekim daljnjim kontaktima to se jako odužilo, s obzirom da je ona čekala izlazak svog albuma, ja sam s Franjom došao do ideje da tu pjesmu pošaljemo na Doru. Ja sam tu pjesmu radio inspiriran tim duetom, ali kada sam se odlučio otići na Doru s tom pjesmom Severina mi je bila jedini logičan izbor. Pjesma je u prvobitnoj verziji zvučala puno drugačije, bio je to čvrsti pop s jednim iznenađenjem, ubačenim etnom u sredini pjesme. Ali Severina je izrazila želju da produkciju te pjesme radi Goran Bregović koji je to izvrsno napravio samo u jednom drugom obliku. Pjesma je kod nas bila hit, a da li bi moja i Franjina verzija vani prošla bolje, možemo samo nagađati.”
Kako gledate na stanje na hrvatskoj estradi?
“Teško mi je govoriti o stanju na hrvatskoj estradi, jer po meni je problem druge prirode. Kod nas ne postoji odvojenost od amaterizma i onok koraka do profesionalizma od pravog profesionalizma. Previše ljudi kreće se u tim amaterskim ili poluamaterskim vodama i oni se pojavljuju i dolaze u iste emisije zajedno sa pravim zvijezdama. Po meni je u tome problem”.
Nekada ste bili član Humanih zvijezda sa estrade. Što se s njima dogodilo i kakva je danas Vaša ljubav prema nogometu?
“Humane zvijezde su doživjele svoj vrhunac u vrijeme domovinskog rata i kada je to imalo najviše smisla, dakle kada je to bilo najpotrebnije. Mi smo kroz to igranje nogometa bili bliži jedni drugima, no to je s godinama izgubilo svoj smisao i humane zvijezde su se jednostavno gasile. U ovom trenutku meni je nogomet samo održavanje moje dobre kondicije. Nemam više onaj odnos prema nogometu kakav sam imao u jednom trenutku života, kada mi je on negdje početkom devedesetih bio na prvom mjestu, a potom sve ostalo. Danas mi je glazba najveći i prvi prioritet, a nogomet kada stignem, jer imam sve manje poriva za javno igranje nogometa.”
Jeste li i Vi jedan od onih fanatičnih nogometnih obožavatelja koji s nestrpljenjem sjede ispred malih ekrana i čekaju da započne nogometna Liga prvaka?
“Apsolutno. Svidjelo mi se to što ste rekli male ekrane, jer sve više pratim nogomet preko malih ekrana, a sve manje odlazim na utakmice, jer nekako mi taj odlazak na utakmice predstavlja napor i teško podnosim gužve. Ja sam ustvari najveći fan hrvatske nogometne reprezentacije. Moram priznat da me europski nogomet s obzirom na količinu novca koji se vrti u Ligi prvaka ne privlači previše, postalo je sve previše sterilno jer se sastaju momčadi koje su teške nekoliko milijuna, pa je sve postalo nekako predvidljivo i zato mi je reprezentativni nogomet puno zanimljiviji. Kod reprezentativnog nogometa sastaju se jače i slabije reprezentacije, dolazi do nekih iznenađenja. Ovako kada igraju Liverpool i Juventus nema mi neke draži, ja bih radije gledao Liverpool protiv neke češke momčadi, a da ne kažem da bih radije gledao neku našu momčad protiv Liverpoola.”
Hoćete li uspjeti uskladiti obaveze oko promocije novog albuma s utakmicama ovogodišnjeg Europskog nogometnog prvenstva?
“Vjerujem da ću uspjeti. U svakom slučaju neću pristati na nikakve obaveze za vrijeme dok Hrvatska igra utakmicu na Europskom prvenstvu. Pratit ću prvenstvo, odgledat nadam se sve utakmice i veselim se tome. Jedino nisam siguran hoću li otići na koju utakmicu s obzirom da se prvenstvo igra u Austriji i Švicarskoj i tko zna kada će opet biti ovako blizu.”
I za kraj, čuli smo eto da ste u Srbiji tijekom jednog koncerta bili žrtva skrivene kamere, što se točno dogodilo?
“Da, dogodila mi se ta skrivena kamera koja mi je oduzela nekoliko godina života, ta jedna noć i cijeli taj događaj. Naime, imao sam organiziran koncert u Srbiji i putovao sam u automobilu sa organizatorom koncerta, dok je moj bend putovao u kombiju iza nas. Iscenirano je bilo da je pred naš automobil izletio jedan čovjek, da ga je automobil udario i da je on odletio na travu. Ja sam odmah tražio da stanemo i vidimo što se dogodilo s čovjekom, ali je organizator koncerta rekao vozaču neka samo vozi dalje da će ga već netko naći. Iako sam inzistirao na tome da stanemo, nismo stali i tako smo stigli u mjesto gdje se održavao koncert i organizatori su mi doveli nekog šefa policije, kako bi me umirili i kako bi odradio taj koncert suvislo i on mi je rekao da je sa čovjekom sve u redu da je samo malo udario ruku. Međutim, po završetku koncerta nastavili su sa snimanjem skrivene kamere, pa su mi saopćili da je netko u teškom stanju prevezen u bolnicu i na kraju se sve sve da je taj čovjek preminuo i da je drugi dan komemoracija. Uglavnom bila je to jedan grozna psihoza i mislim da bi teško oprostio jednu takvu neslanu šalu da i sam nisam bio sklon u životu ponekad sličnim zezancijama koje sam primjenjivao na članovima svog benda, tako da sam sam sebi rekao da je došao red i na mene da me netko nasamari.”
